IDEJA: Zgradu Dalmacijavina prenamijeniti u Muzej mora

Posted on 4/25/2015 by with 0 comments

U okviru gotovo nepostojeće javne rasprave o sadržaju Nacrta strategije kulture Grada Splita, stiže zanimljiv prijedlog magistrice umjetnosti Duške Boban o prenamjeni zgrade Dalmacijavina u Muzej mora.

Zgrada Dalmacijavina, sagrađena u jugoistočnom dijelu gradske luke po projektu priznatog arhitekta Stanka Fabrisa 1959. godine, nedavno je zaštićena kao kulturno dobro.

U vodiču SPLIT – Arhitektura 20.st. ( gl. ur. Darovan Tušek, 2011.) jasno je istaknuto kako su odabir lokacije za ovu vinariju odredili pomorski putovi grožđa s otoka i oni željeznički kojim je vino kretalo prema mjestima distribucije, a naglašena je i korelacija horizontalnosti objekta i vertikale spomenika Neznanom pomorcu na Katalinićevom brigu.
Iz navedenih osnovnih postavki ovog prostornog kompleksa jasno je da je more njegova dominantna odrednica – od smještaja u luci kao mjesta susreta grada i svijeta, preko namjenske komunikacije s brodovima, do počasnog odnosa prema putniku na pučini.

S društvenim promjenama u duhu odustajanja od proizvodnje, koja je pred par godina dokinuta i Dalmacijavinu, te orijentacije prema turističkom ugostiteljstvu, pred ovim zaštićenim zdanjem upravo niču dva veza za kruzere, a čuju se i sugestije kako ga treba prenamijeniti u konferencijsku salu, podrazumijevajući pri tom prateće smještajne kapacitete.

Splitska se javnost već poprilično navikla na činjenicu da konzervatori rijetko štite namjenu i ambijent, što bi bilo u skladu s opisom njihova posla, te prečesto dozvoljavaju pretjerane izmjene fizičke pojavnosti samog spomenika, uglavnom u ime povećanja kapaciteta.

Prije nego se takvo brisanje karaktera ove vrijedne modernističke zgrade i njenog prostornog konteksta zaista dogodi, želja mi je ukazati na mogućnost da se upravo na ovom mjestu ojača mediteranska orijentacija Splita kao pomorskog centra RH.

Naime, grad Split sa svojih 48,66 km obale, bez čiovskog dijela, i poluotočkim smještajem premalo koristi more kao resurs svog svakodnevnog urbanog pogona, pri čemu je nepostojanje regularne pomorske veze između različitih dijelova grada i pripadajućeg arhipelaga najuočljiviji gradski hendikep te vrste. Postojeće lučice izložene su neadekvatnoj upravi što se manifestira kroz zapuštenost njihova javnog prostora. Brodogradilište je mimo osnovne proizvodne funkcije po sebi mikro-urbana sredina, koja bi mogla privlačiti domaće i strane posjetitelje, ali su izvan upotrebe stavljeni njegovi ugostiteljski sadržaji te muzej s maketama brodova izgrađenih u slavnom splitskom škveru. U tom smislu treba istaknuti primjer hamburškog brodogradilišta kojem je danas jedna od funkcija ona usko vezana uz pitanja identiteta zajednice i drugih kulturnih fenomena.

Sjetimo se također da je Split imao akvarij još 1928. godine, pa da je neprihvatljivo da od 1986. godine, kada je zatvoren, ne nalazi načina da ga vrati u ponudu grada na način da iza njega stoje javne znanstvene i sveučilišne institucije s područja oceanografije, maritimne kulture i srodnih grana.

U skladu s očitim kopnenim karakterom grada, koji je paradoksalno smješten u cijelosti na poluotoku, Split ima Pomorski muzej smješten u utvrdi na vrhu brda – na Gripama. U podnožju tog brda nalazi se zdanje Prirodoslovnog muzeja, u javnosti poznatiji kao “Kada”, u kojem se više krije nego izlaže tek djelić vrijedne malakološke zbirke koja broji 5881 izložaka školjaka i puževa priznate međunarodne vrijednosti. Treba spomenuti da se Splitu nudi od strane privatnog donatora i zbirka koralja koja traži primjereni vlastiti izlog.

S obzirom da predložena kulturna stategija Grada Splita nastala povodom kandidature grada za Europsku prijestolnicu kulture na nekoliko mjesta priziva otvaranje novih muzeja, čiji sadržaj često nije relevantan za tradiciju i suvremenost Splita, predlažem da upravo zgrada Dalmacijavina, objedini sav spomenuti izlagački sadržaj usko vezan za život uz more i preraste u Muzej mora.

Tako bi se osim same zgrade, koja je zaštićeno kulturno dobro RH, očuvala i njena industrijska namjena, prenamijenjena iz privredne u kulturnu.

Visoka posjećenost i ekonomska isplativost takvog muzeja gotovo su zagarantirani i mimo činjenice da će se pred njim iskrcavati brojni putnici s kruzera.

Uostalom, prilog tezi o isplativosti takvog pothvata predstavljaju slični zaokreti prema spajanju muzeloške djelatnosti, vrijedne arhitekture i strategija jačanja identiteta zajednice u drugim mediteranskim zemljama EU, pri čemu posebno izdvajam primjer Muzeja europskih i mediteranskih civilizacija u Marseillesu u Francuskoj i Muzeja u Portimau u Portugalu.

Prvi slučaj predstavlja primjer odluke da se Muzej mediteranskih i europskih civilizacija preseli u Marseilles prilikom kandidature grada za stjecanje titule EPK 2013. godine te da se tim povodom izgradi vrijedno zadanje s potpismom nagrađivanog arhitekta Rudy Riccottija, a koje je u konačnici u urbanističkom smislu osmislilo i afirmiralo novu obalnu točku grada još u trenutku podizanja muzeloške djelatnosti na ovoj lokaciji.

Muzej u Portimau ( Museo de Portimau ), smješten je u nekadašnjoj tvornici sardina te također govori o povijesti odnosa same građevine muzeja, ljudske djelatnosti i mora, od početka ribarstva do prerađivačke, turističke i kulturne industrije. U muzeju su zaposlene nekadašnje radnice tvornice što muzej čini zanimljivim s aspekta inkluzivnih kulturnih strategija i socijalno osjetljivih razvojnih politika, pa tako glavna izložba stalnog postava nosi naziv Portimao, Terrtory and Identity.

Glavni ciljevi na kojima se temelji djelatnost ovog muzeja u Portugalu, koji je pretjerano obilježen turističkom privrednom granom baš kao i sama Hrvatska, doslovno su primjenjivi na Muzej mora čiji smještaj predlažem u vrijednoj Fabrisovoj zgradi:

1. rehabilitacija industrijskog i kulturnog naslijeđa
2. jačanje odnosa grada i mora
3. osnaživanje interpretacija povijesne, teritorijalne i društvene evolucije zajednice
4. stvaranje nove publike i zainteresirane javnosti kroz razvoj kvalitetne kulturne ponude

Predlagani Muzej mora sa svojim raznolikim “morskim” sadržajima i njihovim interdisciplinarnim (re)interpretacijama, nipošto ne bi trebao živjeti pasivni život stalnog postava, što je čest slučaj sa splitskim muzejima, već bi trebao biti konstantno aktualiziran dimaničnom kulturnom praksom kroz organizaciju privremenih manifestacija s područja izlagačkih i izvedbenih djelatnosti, građanske participacije tj. demokratskih javnih rasprava pa sve do znanstvenih i kulturnih konferencija.

Zgrada Dalmacijavina tako bi postala mjestom susreta s kulturnim, povijesnim i prirodnim značajem ovoga dijela istočne obale Jadrana; prostor koji bilježi morske puteve, transfere i tranzicije kako bi sugerirao značaj kulturnog čvorišta otvorenog za dijalog na temu povijesnog naslijeđa Jadrana i njegovih suodnosa s ostatkom Europe i svijeta, ali i pogled na tekuće realnosti i svakodnevnicu mediteranskog bazena.

Upravljačke strategije muzeja svakako bi trebale predviđati suradnju sa srodnim institucijama diljem Europe i Mediterana, ali i njegovati istraživački pristup po pitanju različitih identitetskih odrednica i njihovih veza unutar lokalne zajednice, uz njeno što veće uključivanje u rad i život muzeja objedinjujuće (po)morske tematike.

Duška Boban

Izvor

Leave a Reply

« Back home